Mnogi ljudi iz Bosne i Hercegovine odlučuju se za život i rad u Njemačkoj nadajući se stabilnijoj svakodnevici i većim mogućnostima za sebe i obitelj. No, dolazak u novu sredinu često znači i suočavanje s izazovima za koje nisu uvijek spremni, bez obzira na iskustvo i životnu dob.

Jedna Hrvatica iz Bosne, čiju priču donosi portal Hercegovka.net, s obitelji se preselila u München kod sina. Unatoč želji da se život u novoj zemlji započne što lakše, stvarnost je bila znatno surovija.

Odmah po dolasku, iako nije znala njemački jezik, prihvatila je posao preko agencije s Balkana, vjerujući preporukama “naših ljudi” koji su već dulje radili u Münchenu. Radno mjesto bilo je u njemačkoj firmi, no posrednik je bila agencija koju su vodili ljudi iz Bosne.

Svjesna da bez znanja jezika nema velikih izbora, prihvatila se najtežih poslova. Već prvi radni dani donijeli su neugodne situacije, kolege su je ismijavali i otvoreno ponižavali, a kolegica koja je trebala s njom dijeliti zaduženja redovito ju je požurivala. Tek kada je obitelj doma pitala što znači ponavljano “schnell”, a saznala da znači “brže”, shvatila je pod kakvim pritiskom radi.

Kako mjeseci prolaze, radne obaveze su rasle, uvrede su postale svakodnevica, a najteže je bilo kada je shvatila da već godinu dana uz svoj posao potpuno sama odrađuje i “mini job” za kolegicu koja na radnom mjestu uopće nije prisutna. Plaća je uredno išla na račun druge žene, dok ona za taj dodatni, zahtjevan rad nije dobivala ništa. U međuvremenu, zbog stresa i prekovremenih sati, njezino zdravlje se pogoršalo, izgubila je puno kilograma, a ni obitelj dugo nije znala što proživljava, sve je pripisivala fazi privikavanja na stranu zemlju.

Najveće poniženje doživljavala je kad su joj redovito kroz šalu nudili ostatke hrane s posla da “barem nešto ponese kući” jer, kako su tvrdili, nije dovoljno zaradila. Iako ih nije željela uzimati, često bi joj ih potajno stavljali u torbu.

Nakon cijele godine ovakvog tretmana i zdravstvenog sloma, obitelj je saznala kroz što prolazi. Svi su zajedno otišli u firmu prepričati detalje. Reagiralo je i vodstvo tvrtke, odgovornima je uručen otkaz, a ostali su upozoreni na ponašanje. Žena je tada sama dala otkaz i odlučila potražiti bolju priliku.

Nova šansa pružila se zahvaljujući čovjeku iz susjedne firme koji je svakodnevno promatrao njezin napor i upornost te joj ponudio novi posao. Danas ondje radi već pet godina, kaže da je cijene, isplaćuju redovito i poštuju sve dogovore.

Za kraj, važno je objasniti što je to “mini job” i zašto u ovakvim slučajevima može biti zloupotrijebljen. U Njemačkoj, “mini job” je naziv za povremene poslove kod kojih mjesečna zarada ne prelazi 538 eura. Za te poslove poslodavci plaćaju snižene doprinose, a namijenjeni su studentima i osobama koje žele dodatnu ili manju zaradu. Nažalost, ponekad poslodavci ne poštuju pravila i prava radnika, što može dovesti do zloupotreba kao u ovom slučaju.

Ova priča upozorava sve koji planiraju odlazak na rad u inozemstvo da se dobro informiraju o radnom zakonodavstvu i svojim pravima kako bi izbjegli slične neugodnosti.