Udruga Glas poduzetnika objavila je detaljnu analizu koja razotkriva pravo lice povećanja minimalne plaće za tekuću godinu.

Iako se u političkim krugovima svako podizanje minimalca slavi kao veliki iskorak za radnička prava i poboljšanje životnog standarda građana, stvarna računica pokazuje potpuno drugačiju sliku. Opće je poznato da političari redovito koriste rast bruto iznosa kao glavni argument svoje brige za najugroženije slojeve društva u predizbornim i javnim nastupima, no rijetko tko spominje tko pritom uzima najveći dio kolača.

Prema spomenutoj analizi, iza zvučnih obećanja o većim primanjima krije se mehanizam kojim državni aparat potiho i iznimno efikasno puni vlastiti proračun, ostavljajući poslodavcima ogromne financijske terete.

Razotkrivanje matematičke obmane

Brojke iz službenih obračuna plaća za samca u Zagrebu najbolje i najjednostavnije objašnjavaju ovu situaciju svima koji se ne bave računovodstvom, navodi Udruga Glas poduzetnika. Kada država najavi da bruto minimalna plaća raste za 80 eura, odnosno sa 970 na 1.050 eura, radnik taj iznos nikada neće vidjeti na svom tekućem računu jer bruto nije novac za isplatu na ruke. Zbog sustava doprinosa i poreza, stvarni rast neto primanja iznosi skromna 44 eura. Istovremeno, ukupan trošak koji poslodavac mora izdvojiti za tog istog radnika skače s 1.130 eura na čak 1.223 eura. Pojednostavljeno rečeno, da bi radnik u novčaniku osjetio povišicu od 44 eura, poslodavac mora državi i radniku ukupno osigurati dodatna 93 eura troška u odnosu na prethodni obračun.

Ono što u cijeloj priči najviše iznenađuje jest podatak o tome koliko točno rastu porezna davanja na tako mala i osjetljiva primanja. Porez na dohodak na minimalnu plaću skače s dosadašnjih 47 eura na više od 61 euro, što predstavlja povećanje od nevjerojatnih 30 posto u samo jednoj godini. Ovaj nesrazmjer stvara opasan ekonomski krug u kojem trošak rada drastično poskupljuje za cjenovno osjetljive sektore poput ugostiteljstva, trgovine, turizma i uslužnih djelatnosti. Kako bi pokrili taj iznenadni udar na poslovanje, poduzetnici su prisiljeni podizati cijene svojih proizvoda i usluga, što izravno potiče daljnju inflaciju. Na kraju te spirale, ionako skromna radnička povišica od 44 eura gubi svaku kupovnu moć na blagajnama supermarketa.

Zamjenik predsjednika Udruge Glas poduzetnika Bruno Samardžić jasno je poručio da poduzetnici nisu protiv većih plaća, već protiv sve većih poreza i nameta na rad koji doslovno guše realni sektor. Srž problema leži u činjenici da osobni odbitak, odnosno onaj neoporezivi dio plaće koji trenutno iznosi 600 eura, ne prati ni približno brzinu kojom raste minimalna plaća. U praksi to znači da država sustavno i namjerno povećava svoj udio u svakoj isplaćenoj plaći radnika. Umjesto da rastereti rad i omogući građanima dostojanstven život oslobađanjem najnižih primanja od teškog oporezivanja, vlast poduzetnike i dalje tretira kao nepresušni izvor za financiranje vlastitog golemog aparata.

Zaključno se može ustvrditi da je aktualna politika regulacije minimalne plaće vrhunski primjer političkog marketinga koji uspješno maskira rastuću poreznu presiju. Poznato je da Hrvatska već godinama muku muči sa sporom birokracijom i problemima oko povlačenja novca iz europskih fondova, a dio tih sredstava nerijetko mora i vraćati. Umjesto rezanja vlastitih troškova i provođenja nužnih reformi javne uprave, država je odabrala liniju manjeg otpora te odlučila kompenzirati gubitke dubljim zadiranjem u džepove radnika i poslodavaca. Povećanje minimalca tako se u stvarnosti pretvorilo u najelegantniji način da se pod krinkom socijalne pravde i brige za siromašne najviše oporezuju upravo oni s najnižim primanjima, osiguravajući državi pravi i neometani ekstraprofit.