Najnoviji podaci Državnog zavoda za statistiku za veljaču 2026. godine otkrivaju naizgled sjajnu sliku hrvatskog tržišta rada, no dublja analiza pokazuje da statistika često skriva surovu stvarnost.

Iako prosječna plaća bilježi rast, jaz između onih koji zarađuju najviše i većine radnika u državi postaje sve uočljiviji.

Magična brojka od 1527 eura i realna kupovna moć

Prosječna mjesečna isplaćena neto plaća po zaposlenome u pravnim osobama Republike Hrvatske za veljaču 2026. godine iznosila je 1527 eura. U usporedbi sa siječnjem iste godine, plaća je nominalno porasla za 1,1 posto, dok je njezin realni rast, kada se u obzir uzmu troškovi života, iznosio 0,8 posto.

Gledajući širu sliku i uspoređujući podatke s istim mjesecom prethodne godine, prosječna neto plaća nominalno je viša za 7,8 posto. Ipak, radnici taj rast osjete znatno manje jer realni porast kupovne moći na godišnjoj razini iznosi tek 3,9 posto. Slična situacija vidljiva je i kod bruto iznosa, gdje je prosjek za veljaču dosegnuo 2139 eura.

Medijalna plaća kao hladan tuš za statistički optimizam

Dok se u javnosti često operira prosjekom koji podižu iznimno visoke plaće, podatak o medijalnoj plaći nudi mnogo realniji uvid u to kako građani doista žive. Medijalna neto plaća za veljaču 2026. iznosila je 1282 eura. Taj podatak znači da točno polovica zaposlenih u Hrvatskoj prima iznos jednak ili manji od te brojke, dok tek druga polovica zarađuje više.

Zabrinjavajuća je činjenica da je medijalna neto plaća u veljači pala za 1,7 posto u odnosu na siječanj, što sugerira da su primanja običnog radnika zapravo u blagom padu unatoč rastu općeg prosjeka. Razlika između statističkog prosjeka i medijana iznosi gotovo 250 eura, što jasno ukazuje na to da mali broj visokih plaća snažno iskrivljuje opću sliku o standardu.

Dramatičan jaz između farmaceuta i tekstilaca

Hrvatsko gospodarstvo i dalje karakteriziraju ekstremne razlike u primanjima ovisno o sektoru u kojem radite. Apsolutni pobjednici su zaposleni u proizvodnji osnovnih farmaceutskih proizvoda i farmaceutskih pripravaka, gdje je prosječna neto plaća u veljači iznosila nevjerojatnih 4281 euro. Njihova prosječna bruto plaća u istom razdoblju iznosila je visokih 6884 eura.

Na samom dnu ljestvice nalaze se radnici u proizvodnji odjeće, čija prosječna neto primanja iznose tek 988 eura. To znači da radnik u farmaceutskoj industriji u prosjeku zaradi više nego četiri radnika u tekstilnom sektoru zajedno. Ovakav nesrazmjer najbolje oslikava duboku podijeljenost domaćeg tržišta rada.

Cijena rada i radni sati

U veljači 2026. godine zabilježen je prosjek od 157 plaćenih sati, što je za 9,8 posto manje nego u siječnju. Najviše se radilo u sektoru vodnog prijevoza, dok su najmanji broj plaćenih sati ostvarili radnici u uslugama upravljanja zgradama te uređenja krajolika.

Prosječna neto satnica za veljaču iznosila je 9,40 eura. To predstavlja značajan nominalni skok od 11,1 posto u odnosu na siječanj, što je logična posljedica manjeg broja radnih sati u kraćem mjesecu. U odnosu na veljaču prošle godine, cijena rada po satu porasla je za 7,8 posto.

Objavljene brojke potvrđuju staru tezu da je prosjek samo zbroj netočnih podataka ako se ne promatra kroz prizmu medijana. Dok farmaceutski sektor i dalje uživa u primanjima koja su nedostižan san za većinu populacije, realnost prosječnog hrvatskog radnika ostaje vezana uz iznos od 1282 eura. Sve dok se polovica države bori s primanjima koja jedva pokrivaju osnovne troškove, hvalisanje o prosjeku od preko 1500 eura zvučat će više kao statistička manipulacija nego kao stvarni ekonomski uspjeh. Jaz između statističkog optimizma i stvarnog novčanika nikada nije bio očitiji.