Najnoviji podaci Gradskog ureda za gospodarstvo, ekološku održivost i strategijsko planiranje potvrđuju nastavak pozitivnog trenda rasta primanja u glavnom gradu.

Prosječna mjesečna isplaćena neto plaća po zaposlenome u pravnim osobama u Gradu Zagrebu za studeni 2025. godine iznosila je 1.698 eura. Ovaj podatak ukazuje na stabilan mjesečni rast od 1,8 % u odnosu na listopad, dok je na godišnjoj razini, u usporedbi s istim mjesecom prethodne godine, zabilježen značajan skok od 8,4 %.

Kada govorimo o bruto iznosu, koji predstavlja ukupni trošak rada prije odbitaka, on je u studenome iznosio 2.434 eura. To je povećanje od 2,6 % u odnosu na prethodni mjesec te 8,2 % više u odnosu na studeni 2024. godine. Ovi dvoznamenkasti indeksi rasta sugeriraju dinamično tržište rada, ali i prilagodbu poslodavaca gospodarskim prilikama u zemlji.

Razumijevanje brojki kroz razliku između neta, bruta i medijana

Kako bi ove brojke bile jasne svakom pojedincu, važno je pojasniti što one zapravo predstavljaju u svakodnevnom životu. Neto plaća je iznos koji radnik doista prima na svoj bankovni račun i koji obuhvaća naknade za obavljeni rad, godišnje odmore, bolovanja do 42 dana te blagdane. S druge strane, bruto plaća je širi pojam koji uz neto iznos uključuje i zakonom propisana obvezna izdvajanja poput doprinosa za mirovinsko osiguranje te poreza na dohodak.

Međutim, prosječna plaća često može zavarati jer na nju snažno utječu ekstremno visoka primanja malog broja zaposlenika. Zato je statistički mnogo precizniji pokazatelj standarda medijalna plaća. Medijalna neto plaća u Zagrebu iznosila je 1.444 eura, što u praksi znači da točno polovica zaposlenih Zagrepčana prima manje od tog iznosa, dok druga polovica zarađuje više. Ovaj podatak daje realniju sliku o tome koliko zapravo zarađuje "prosječan" radnik u gradu.

Drastične razlike u primanjima ovisno o sektoru poslovanja

Statistika za studeni 2025. godine ponovno je razotkrila duboke jazove između različitih industrija. Na samom vrhu ljestvice nalaze se zaposleni u sektoru vađenja sirove nafte i prirodnog plina, gdje je prosječna neto plaća dosegnula impresivnih 2.546 eura, dok bruto iznos u toj djelatnosti premašuje 3.800 eura. Ovi sektori i dalje predvode po visini primanja zbog specifičnosti posla i visoke dodane vrijednosti.

Na suprotnoj strani spektra nalaze se radnici u proizvodnji kože i srodnih proizvoda. U ovoj djelatnosti zabilježena je najniža prosječna neto plaća od svega 981 euro, dok bruto iznos iznosi 1.292 eura. Ovakva razlika, gdje najplaćeniji radnici zarađuju dva i pol puta više od onih u najmanje plaćenim sektorima, jasno oslikava strukturnu nejednakost unutar gradskog gospodarstva.

Detaljan uvid u distribuciju plaća po skupinama

Da bismo razumjeli kako su plaće raspoređene među stanovništvom, koristimo se decilima, odnosno podjelom zaposlenika u deset jednakih skupina od najnižih do najviših primanja. Podaci pokazuju da 10 % najslabije plaćenih radnika u Zagrebu, koji čine prvi decil, prima neto iznos od 858 eura ili manje. To je donja granica primanja koja obuhvaća značajan broj zaposlenika u uslužnim i proizvodnim djelatnostima nižeg ranga.

S druge strane, gornji prag je vrlo visok. Deset posto najbolje plaćenih Zagrepčana, koji ulaze u deseti decil, zarađuju neto iznose veće od 2.729 eura, dok njihova bruto plaća premašuje 4.000 eura. Ako promatramo kvartile, odnosno četvrtine ukupnog broja zaposlenih, vidljivo je da donjih 25 % radnika prima plaću do 1.044 eura neto, dok gornjih 25 % uživa u primanjima iznad 1.973 eura.

Rast koji prati troškove ali produbljuje razlike

Iako brojka od skoro 1.700 eura prosječne neto plaće zvuči ohrabrujuće i svjedoči o snažnoj gospodarskoj aktivnosti Zagreba, ona u sebi skriva kompleksnu stvarnost.

Činjenica da je medijalna plaća za punih 250 eura niža od prosječne jasno govori o tome da visoka primanja u menadžerskim i energetskim sektorima značajno "popravljaju" opću statistiku. Dok radnici u naftnoj industriji bilježe rekordne prihode, oni u kožarskoj industriji i dalje se bore s iznosima koji jedva prelaze granicu od tisuću eura.

Zagreb ostaje motor hrvatskog gospodarstva, ali izazov balansiranja između rasta troškova života i održavanja kupovne moći za širi krug građana, a ne samo za visokoobrazovane stručnjake, ostaje ključno pitanje za buduće ekonomske politike.