Fotografija je ilustrativnog karaktera

Veća kamata od one u banci još ne znači da ušteđevina zadržava svoju vrijednost.

Financijski analitičar i konzultant Hrvoje Japunčić u razgovoru za N1 upozorio je na utjecaj inflacije, a građanima koji imaju viška novca za ulaganje savjetovao da ga rasporede u različite vrste imovine. Njegove preporuke za N1 prenose autorice Tina Kosor Giljević i Helena Puljiz.

Prema Japunčićevim riječima, trezorski zapisi i državne obveznice privukli su dio štednje građana jer su nudili veće prinose od bankovnih depozita. Država tako novac za svoje financiranje prikuplja i od domaćih ulagača. Ipak, ocjenjuje da je iznos uložen u državne vrijednosnice još razmjerno malen u usporedbi sa štednjom u bankama.

Problem nastaje kada cijene rastu brže od kamate. Japunčić je to objasnio primjerom inflacije od četiri posto i kamate od 2,85 posto. Štediša u takvoj situaciji nakon godinu dana ima više novca, ali njime može kupiti manje nego prije. Kamata, dakle, donosi zaradu koja nije dovoljna da nadoknadi poskupljenja.

Građanima koji žele proširiti svoja ulaganja predlaže kombiniranje državnih vrijednosnica s ulaganjima u prehrambenu ili farmaceutsku industriju. Spomenuo je i ETF fondove, preko kojih se može ulagati u skupinu vrijednosnih papira, te sektore energetike i obrane. Pritom naglašava raspoređivanje novca među različitim ulaganjima kako cijeli iznos ne bi ovisio o uspjehu samo jednog od njih.

Veće prinose povezuje i s duljim razdobljem ulaganja. Pozivajući se na iskustva razvijenih tržišta, Japunčić je naveo da ulaganje u skupinu različitih dionica tijekom deset godina može donijeti godišnji prinos od pet do šest posto. U njegovu je savjetu zato, uz izbor ulaganja, važno i vrijeme tijekom kojeg je građanin spreman ostaviti novac uložen.

Za procjenu isplativosti štednje očito nije dovoljno pogledati samo ponuđenu kamatu. Treba uzeti u obzir i rast cijena, rizik ulaganja te razdoblje na koje se novac ulaže. Državne vrijednosnice mogu biti privlačnije od bankovne štednje, ali viši prinos sam po sebi ne znači i očuvanu kupovnu moć. Upravo ta razlika zaslužuje pozornost građana koji odlučuju što će sa svojom ušteđevinom.