Španjolska ili Grčka, dva popodne, sunce prži, a ulice su prazne. Svi su otišli na 'siestu', ručak traje tri sata, spava se, a posao čeka. Zvuči kao raj na zemlji, zar ne? E pa, zaboravite na takvu sliku. Stvarnost je danas puno surovija.

Priča o lijenim Mediterancima koji pola dana drijemaju postala je turistička bajka koja s modernim životom u Madridu, Barceloni ili Ateni ima sve manje veze. Istina, duge pauze nisu potpuno nestale, ali razlozi zašto se one smanjuju nisu samo želja radnika da idu kući. Stvar je puno kompliciranija.

Bruxelles i Wall Street ne čekaju nikoga

Glavni ubojica legendarne 'sieste' nije manjak želje za odmorom, nego globalizacija. Probajte objasniti klijentu u Londonu, Berlinu ili New Yorku da ste nedostupni od 14 do 17 sati jer 'odmarate nakon ručka'. To u 2025. godini više ne prolazi.

Velike korporacije, banke i IT sektor u Španjolskoj i Grčkoj odavno su prešli na europsko radno vrijeme. Pritisak EU-a za standardizacijom je ogroman. Ako želite poslovati s ostatkom svijeta, morate raditi kad i svijet radi. Zoom pozivi, rokovi i burze ne poznaju 'fjaku'. Tamo gdje se vrti veliki novac, pauza za ručak se svela na brzinski sendvič, baš kao i kod nas.

Uz to, tu je i digitalizacija. Mogućnost rada od kuće i hibridni rad potpuno su obesmislili ideju da morate sjediti u uredu do 20 ili 21 sat samo zato što ste imali pauzu od tri sata.

Uz globalizaciju, faktori koji utječu na nestanak tradicionalno duge pauze su rast životnih troškova, potreba za usklađenim radnim vremenom u obiteljima, zahtjevi modernog tržišta rada, digitalizacija i online komunikacija.

Život u dvije brzine: Selo i grad

Znači li to da je priča o tri sata pauze laž? Ne baš. Ovisi koga pitate i gdje se nalazite. Ovdje treba biti precizan.

U velikim gradovima, duga pauza je postala logistička noćna mora. Ljudi putuju na posao i po sat vremena. Nema smisla ići kući na ručak pa se vraćati. Nitko ne želi sjediti besposleno tri sata u centru grada samo da bi morao ostati na poslu do kasno navečer. Ljudi žele odraditi svoje i doći kući obitelji ili na pivo u normalno vrijeme.

Ali, maknite se iz metropola i priča se mijenja.

U manjim mjestima, ruralnoj Andaluziji, selima oko Valencije ili na grčkim otocima, 'siesta' se i dalje prakticira. Tamo male obiteljske trgovine, pekare i lokalni servisi u 14 sati spuštaju rolete. I ne dižu ih do 17 ili 17:30. To nije samo stvar odmora, to je stvar tradicije i klime. Kad u srpnju upeče 40 stupnjeva u hladu, raditi je ionako nemoguće.

Turizam i ugostitelji 'plešu' po starom

Također, postoji ogromna razlika između korporativnog sektora i uslužnih djelatnosti. Dok se bankari znoje u odijelima po cijele dane, konobari i vlasnici suvenirnica u turističkim zonama i dalje rade dvokratno.

Restorani u Španjolskoj i dalje se ne pune prije 14:30 za ručak, a večera prije 21 sat je nezamisliva. Taj ritam se ne mijenja jer je duboko ukorijenjen u kulturu hranjenja i druženja.

Priča da se 'dolje na jugu ne radi' je mit. Radi se, i to puno. Samo što se Španjolska i Grčka sada kreću u dvije brzine. Jedna je ona ubrzana, europska, koja želi što prije pobjeći s posla kući. Druga je ona tradicionalna, lokalna, koja i dalje ne da na svoj mir.

Dakle, ako radite s nekom firmom iz Madrida, očekujte odgovor odmah. Ali ako planirate kupiti kruh u malom grčkom selu u 3 popodne, 'poljubit ćete vrata'.

Zamka španjolskog 'starog kova'

I dok mi često s ljubomorom gledamo prema Španjolskoj misleći da oni uživaju, zaboravljamo jednu ključnu stvar koju u Hrvatskoj uzimamo zdravo za gotovo, naša pauza često je plaćena. U Hrvatskoj je zakonski standard (uz određene izuzetke) da onih pola sata stanke ulazi u radno vrijeme. Za većinu uredskih poslova matematika je jasna, dođeš u 8, ideš doma u 16.

Upravo je tu najveća zamka za one Španjolce koji još uvijek rade po tradicionalnom dvokratnom sustavu. Njihova duga pauza možda zvuči lijepo, ali ona je u pravilu, neplaćena.

To znači da su radnici u tom režimu praktički 'zarobljeni' vezano uz posao cijeli dan. Odu na pauzu u 14, vrate se u 17 i onda moraju raditi do 20 ili 21 sat da bi odradili normu. Dok prosječni Hrvat u 16:30 već pije kavu na špici ili kupi dijete iz vrtića, Španjolac u dvokratnom režimu se tek vraća s te 'slavne' pauze natrag u ured.

Zato i ne čudi da upravo Španjolci danas najglasnije traže ukidanje 'sieste', ne zato što ne vole odmor, nego zato što žele život nakon posla.