Sve glasnije nezadovoljstvo radnika diljem zemlje kulminiralo je nedavnim prosvjedima za veća primanja i dostojanstvenije mirovine.

Sindikati upozoravaju da je mnogim građanima svakodnevno preživljavanje postalo prava 'umjetnost'.

Kako prenosi RTL Danas, unatoč pričama o gospodarskom procvatu, stvarni podaci otkrivaju duboki i nepravedni jaz između zaposlenih u privatnom i javnom sektoru. Analize jasno pokazuju da je financijski isplativije primati plaću iz državnog proračuna nego raditi kod privatnog poslodavca.

Rekordne razlike u primanjima

Glavni ekonomist Hrvatske udruge poslodavaca Hrvoje Stojić ističe kako su razlike između privatnog i javnog sektora dosegnule povijesne maksimume.

Prema najnovijim analizama, javni službenici svakog mjeseca na svoje račune dobivaju u prosjeku 600 eura više od radnika u privatnom sektoru. Taj nevjerojatan nesrazmjer trenutačno iznosi ogromnih 30,9 posto u korist onih kojima je poslodavac država.

Brojke iz prijašnjih godina zorno prikazuju rast ovog trenda na štetu privatnika. Tijekom 2019. godine ta je razlika iznosila 15,3 posto, do 2022. popela se na 19 posto, dok je u 2025. godini skočila na gotovo trećinu razlike u korist javnog sektora.

Neobičan europski fenomen

Ovakva ekonomska situacija predstavlja pravu rijetkost u Europskoj uniji.

Kako piše net.hr, u većini europskih država primanja su uravnoteženija, a zemlje u kojima javni sektor zarađuje znatno više od privatnog uglavnom spadaju među najslabije razvijene europske članice. Stručnjaci iz udruge poslodavaca pojašnjavaju da je do ovog masivnog jaza došlo jer je ukupna masa plaća u javnom sektoru u samo tri godine porasla za čak 51 posto.

S druge strane, sindikati nude i drugačije objašnjenje te napominju da su privatni radnici često zakinuti jer im je otežano udruživanje i pregovaranje za bolja prava. Predsjednik Nezavisnih hrvatskih sindikata Dražen Jović upozorava i na ogroman problem sive ekonomije. Značajan dio novca u sektorima poput građevine, turizma i trgovine i dalje se isplaćuje na ruke, mimo službene porezne evidencije, što umjetno smanjuje službeni prosjek plaća kod privatnika.

Dva potpuno različita svijeta

Pravila ekonomske igre potpuno su drugačija ovisno o tome tko isplaćuje mjesečnu zaradu. Profesor s Ekonomskog fakulteta u Zagrebu Ljubo Jurčić vrlo jednostavno objašnjava ovaj fenomen navodeći da se u državnim službama iznosi na platnim listama često kroje prema političkim odlukama i dekretima. S druge strane, privatni sektor ovisi isključivo o stvarnoj zaradi i produktivnosti na nemilosrdnom slobodnom tržištu. Ipak, domaći stručnjaci napominju da ni privatni poduzetnici nisu potpuno bez odgovornosti te se njihov poslovni model mora brže i bolje prilagođavati modernim ekonomskim izazovima i tehnološkim transformacijama.

Na kraju dolazimo do golemog apsurda našeg sustava u kojem radnici koji stvaraju novu vrijednost i izravno pune državnu blagajnu prolaze znatno lošije od onih koji se iz te iste blagajne financiraju. Dok privatni sektor vodi svakodnevne bitke s tržišnim nemirima, lovi produktivnost i strepi za svaki euro, javni sektor uživa u financijskoj sigurnosti i plaćama koje su u prosjeku veće za ogromnih 600 eura.

Dugoročno gledano, ovakav gospodarski disbalans jednostavno nije održiv jer duboko demotivira upravo one ljude o čijem svakodnevnom trudu i radu ovisi opstanak cjelokupnog društva. Potrebne su hitne i duboke promjene kako bi se pošten rad u privatnom sektoru ponovno počeo isplatiti, a cjelokupni financijski teret pravednije rasporedio među svim građanima.