Crna Gora od siječnja 2027. planira podići najnižu plaću na 1.000 eura neto, dok bi minimalci za zahtjevnija radna mjesta iznosili 1.250 i 1.400 eura.

Riječ je o neto iznosima koje bi radnici dobivali na račun, nakon obračuna poreza i doprinosa.

Prema objavi Kabineta predsjednika Vlade Crne Gore od 17. rujna, premijer Milojko Spajić predstavio je program 'Euro model', kojim najavljuje povećanje primanja u privatnom i javnom sektoru. Vlada je utvrdila prijedloge potrebnih zakona, ali najavljene iznose zasad treba razlikovati od minimalnih plaća koje već vrijede.

Najniži minimalac porastao bi za 400 eura

U Crnoj Gori trenutačno postoje minimalne plaće od 600 i 800 eura neto, ovisno o kvalifikacijama potrebnima za radno mjesto.

Prelazak s najnižih 600 na 1.000 eura značio bi povećanje od 400 eura mjesečno, odnosno 66,7 %.

Novi prijedlog predviđa 1.000 eura za radna mjesta 1. i 2. razine kvalifikacija, odnosno poslove bez uvjeta završene škole, sa završenom osnovnom školom ili nižim strukovnim obrazovanjem, poput strukovnog programa u trajanju od 2 godine.

Za srednjoškolske kvalifikacije 3. i 4. razine predviđeno je 1.250 eura te 1.400 eura za 5. i više razine crnogorskog sustava. Najviši prag zato obuhvaća i više stručno obrazovanje, a ne isključivo fakultetsko. Za određivanje minimalca presudni su zahtjevi radnog mjesta, a ne samo diploma koju zaposlenik posjeduje.

Zašto ovo Hrvatska ne može postići?

U Hrvatskoj minimalna plaća za 2026. iznosi 1.050 eura bruto, što radniku bez dodatnih poreznih olakšica donosi približno 800 eura neto, uz razlike ovisno o prebivalištu.

Najavljeni crnogorski minimum od 1.000 eura neto bio bi osjetno viši od tog iznosa. Ipak, nije točno unaprijed tvrditi da će sigurno nadmašiti hrvatski minimalac za 2027., čiji službeni iznos još nije poznat. Ako bi hrvatski porastao na približno 1.000 eura neto, bio bi podjednak najnižem crnogorskom, dok bi tamošnji pragovi od 1.250 i 1.400 eura ostali viši.

To otvara opravdano pitanje može li Hrvatska svojim najslabije plaćenim radnicima osigurati sličan pomak.

Je li ovakav rast stvarno izvediv?

Spajićev plan oslanja se na snažno smanjenje poreza i doprinosa kako bi veći dio novca koji poslodavac izdvaja završio kod radnika. Međutim, smanjenje davanja ne pokriva automatski cijelo povećanje minimalca, pa bi dijelu poslodavaca troškovi ipak porasli. Država istodobno mora nadoknaditi prihode iz kojih financira mirovine i druge obveze. Vlada računa na veću potrošnju, zaposlenost i suzbijanje sive ekonomije, a za 2027. predviđa proračunski manjak od oko 4 do 5 % BDP-a. Izvedivost zato ovisi i o tome hoće li se očekivani prihodi ostvariti te mogu li poduzeća dugoročno isplaćivati više plaće.

Hoće li veće plaće donijeti i skuplji život?

Hoće li povećanje minimalca dodatno potaknuti inflaciju i učiniti život znatno skupljim? Taj rizik postoji, poduzeća mogu dio većih troškova prenijeti na kupce, a veća potrošnja može dodatno pogurati cijene ondje gdje ponuda ne prati potražnju.

MMF je još 2025. upozorio da rast plaća u Crnoj Gori pridonosi inflacijskim pritiscima, premda to nije procjena novog 'Euro modela'. Koliko bi nova reforma utjecala na cijene zasad se ne može pouzdano reći. Radnici bi stvarno dobili na standardu ako im primanja budu rasla brže od troškova stanovanja, hrane i ostalih svakodnevnih potreba.

Manje odlazaka i manje isplata 'ispod stola'?

Ako Crna Gora dovoljno poveća kupovnu moć prije ulaska u EU, mogla bi smanjiti dio ekonomskih razloga za odlazak u Njemačku, Austriju i druge zapadne zemlje. To je mogući učinak, a ne jamstvo, na ostanak utječu i stanovanje, sigurnost zaposlenja te kvaliteta javnih usluga.

Viši prijavljeni minimalac mogao bi smanjiti prostor za praksu u kojoj poslodavac službeno isplaćuje minimum, a ostatak daje 'ispod stola'. Niža davanja dodatno bi mogla potaknuti prijavljivanje pune plaće. Za smanjenje sive ekonomije ipak će trebati i učinkovit nadzor, jer sam propisani iznos ne osigurava da će ga svaki poslodavac poštovati.

Radnicima će presuditi ono što ostane nakon računa

Crnogorska najava dovoljno je velika da zaslužuje pažnju i izvan njezinih granica, ali uspjeh će se moći ocijeniti tek kroz isplate, cijene i održivost radnih mjesta. Ako zaposlenima nakon najamnine, hrane i režija bude ostajalo osjetno više, reforma će imati stvaran smisao i mogla bi dio ljudi uvjeriti da budućnost potraže kod kuće. Hrvatskoj bi takav rezultat bio razlog više da ozbiljnije razgovara o visini najnižih plaća. Jer radniku koji odradi puni mjesec nije dovoljno čuti da gospodarstvo napreduje ako od svoje plaće i dalje teško pokriva osnovne troškove.