Alan i Katie Donegan godinama su živjeli daleko štedljivije od većine ljudi oko sebe.

Zimi su u kući na jugu Engleske često izbjegavali paliti grijanje, nosili su dodatne slojeve odjeće i koristili termofore. Njihovu priču donosi BBC, koji piše da su nakon deset godina stroge štednje i ulaganja uspjeli prestati raditi kada je Alan imao 40, a Katie 35 godina.

Ručak od kuće nije bio cijela tajna

Najviše pažnje izazvao je njihov podatak da su deset godina svaki dan na posao nosili obrok od kuće, piše BBC. Alan Donegan tvrdi da su samo tom navikom u deset godina bili oko 40.000 funti u plusu.

No priča nije tako jednostavna. Alan je radio kao vrtlar, a zatim pokrenuo posao vezan uz edukacije i radio kao životni trener. Katie je radila kao aktuarka, odnosno stručnjakinja za procjenu rizika u financijskoj tvrtki. Uz dobre prihode, presudno je bilo to što nisu trošili koliko su mogli, nego su razliku sustavno ulagali.

Kasnije su i sami pojasnili da ih nisu obogatili samo obroci od kuće. Na svojoj stranici navode da je pravi razlog bio spoj većih prihoda, kontrole troškova, redovitog ulaganja i izbjegavanja rasta životnog standarda čim bi prihodi porasli.

Cilj im nije bio novac, nego sloboda

Doneganovi su, prema vlastitom objašnjenju, štednju gledali kao kupnju slobode. Svaka funta koju nisu potrošili trebala ih je približiti životu u kojem ne ovise o plaći, budilici i svakodnevnom odlasku na posao.

Radni odnos napustili su kada su njihova štednja i ulaganja dosegnuli milijun funti. U međuvremenu su postali dio pokreta FIRE, što je kratica za financijsku neovisnost i ranu mirovinu. Ideja je jednostavna, ali za većinu ljudi vrlo zahtjevna: trošiti znatno manje nego što se zarađuje, ulagati razliku i tako što prije doći do trenutka kada posao više nije nužnost.

Za većinu ljudi to nije lako izvedivo

Ovakav pristup zvuči privlačno, ali ima jasna ograničenja. Visoki troškovi stanovanja, inflacija, krediti, djeca, niže plaće i nesigurni poslovi znače da mnogi ljudi nemaju dovoljno prostora za veliku štednju, bez obzira na to koliko paze na troškove.

Upravo zato financijski stručnjaci upozoravaju da ranu mirovinu ne treba romantizirati. Štednja i ulaganje od mladosti mogu pomoći, ali za većinu ljudi realniji cilj nije odlazak u mirovinu s 40 godina, nego sigurnija starost, manje financijskog pritiska i možda nekoliko godina raniji izlazak iz svijeta rada.

Priča Doneganovih nije dokaz da se samo od nošenja ručka na posao može postati milijunaš. Ona prije pokazuje koliko dugoročno mogu značiti male navike kada se spoje s dobrim prihodima, disciplinom i pametnim ulaganjem.

Najkorisnija pouka nije u tome da treba živjeti bez grijanja ili se odreći svakog užitka. Važnije je razumjeti vlastite troškove, ne trošiti automatski svako povećanje plaće, stvarati financijsku rezervu i, kad je moguće, dio novca ulagati dugoročno. Rana mirovina s 40 godina za većinu će ostati iznimka, ali bolja kontrola nad vlastitim novcem nije nedostižna.