Prema podacima Nezavisnih hrvatskih sindikata, hrvatski radnik nije preskup nego sustavno potplaćen.

Iz Nezavisnih hrvatskih sindikata poručuju da tvrdnje o "visokim troškovima rada" nisu samo netočne, nego i štetne, jer prikrivaju stvarne razloge gospodarskih problema te stvaraju dojam da radnici sputavaju razvoj.

Kako pokazuju podaci Eurostata, cijena sata rada u Hrvatskoj iznosi 16,5 eura, dok se prosjek Europske unije penje na 33,5 eura. U Austriji sat rada stoji 44,5 eura, u Njemačkoj 43,4 eura, Irskoj 42,5 eura, a u Belgiji čak 48,2 eura. Hrvatski je radnik, zaključuju sindikalisti, dvostruko jeftiniji od prosječnog europskog radnika i gotovo triput jeftiniji od austrijskog.

U sindikatu ističu da se u domaćoj javnosti često ponavlja kako plaće i trošak rada u Hrvatskoj rastu brže nego u ostatku Europe, no ti podaci dobivaju smisao tek kada se stave u kontekst. U drugom kvartalu 2025. trošak rada u Austriji rastao je 3,8 posto, što na osnovicu od 44,5 eura znači 1,69 eura više po satu. Hrvatska je zabilježila rast od 9,2 posto, ali na osnovicu od samo 16,5 eura, što iznosi tek 1,51 euro. Ispada da austrijski radnik, unatoč manjem postotku, dobije veću stvarnu povišicu. Kako naglašavaju u NHS-u, postotci ne plaćaju račune niti pune novčanike, važna je konačna brojka na isplatnoj listi.

Sindikalisti upozoravaju i na paradoks hrvatske svakodnevice: cijene hrane, goriva i osnovnih troškova života gotovo su jednake onima u Njemačkoj ili Austriji, ali prosječne plaće ostaju upola niže. To znači da hrvatski radnici, unatoč nižim primanjima, žive u skupljoj stvarnosti, jer iz manjih plaća pokrivaju troškove slične onima u bogatijim europskim zemljama. Takav odnos vodi nesigurnosti i odlasku radne snage, što dugoročno slabi gospodarstvo.

Iz Nezavisnih hrvatskih sindikata dodaju da zemlje s višim plaćama nisu do tog standarda došle rezanjem troškova rada, nego ulaganjima u tehnologiju, inovacije i obrazovanje. U Hrvatskoj, međutim, dio poslodavaca i dalje pokušava ostvariti uštede smanjenjem radničkih prava ili niskim plaćama, umjesto modernizacijom. Sindikati zato naglašavaju da vrijeme jeftine radne snage mora završiti te da radnik mora postati ključni resurs, a ne teret poduzeća.

Ako želimo zadržati ljude u zemlji, podići životni standard i postati konkurentno gospodarstvo, poručuju sindikalisti, potrebno je sustavno podizati bruto plaće, ulagati u tehnološki napredak i uspostaviti pravedniji odnos između rada i kapitala. Znanje, trud i iskustvo radnika temelj su svake ekonomske stabilnosti, bez kojih nema ni profita ni gospodarskog rasta.

Prema podacima Eurostata, hrvatski radnik za sat rada u prosjeku zarađuje 16,5 eura. U Austriji taj je iznos gotovo tri puta veći i doseže 44,5 eura, dok u Njemačkoj iznosi 43,4 eura. Irska u prosjeku bilježi 42,5 eura po satu, a Belgija s 48,2 eura ima jednu od najviših cijena rada u Europskoj uniji. U usporedbi s prosjekom EU, koji iznosi 33,5 eura, Hrvatska s malo više od polovice tog iznosa i dalje zaostaje.

Drugim riječima, za istu količinu rada hrvatski zaposlenik zaradi gotovo dvostruko manje od prosječnog građanina EU i trostruko manje od kolege u zemljama koje su po životnom standardu usporedive. Kada se u obzir uzmu i slične cijene potrošačke košarice, razlika u životnom standardu postaje još izraženija, što objašnjava zašto mnogi radnici svoje prilike traže u inozemstvu.

Iako Hrvatska posljednjih godina bilježi stabilan rast plaća, taj rast još uvijek ne nadoknađuje povijesni jaz između razvijenih gospodarstava zapadne Europe i novijih članica Unije. Ključ, kako ističu sindikati, nije u smanjenju troškova rada, nego u povećanju produktivnosti, modernizaciji industrije i stvaranju uvjeta u kojima će rad ostati cijenjen i adekvatno plaćen.