Pogled na podatke Eurostata za 2024. godinu mnogim bi hrvatskim građanima mogao djelovati kao hladan tuš.

Europski statistički ured, koji često nazivamo ogledalom realnosti, objavio je brojke koje jasno pokazuju gdje se financijski nalazimo u odnosu na ostatak Europske unije.

Prije ulaska u samu analizu brojki, ključno je naglasiti dvije metodološke odrednice koje bitno utječu na percepciju prikazanih iznosa. Prije svega, Eurostatove brojke odnose se na godišnje bruto iznose, što znači da prikazuju ukupan trošak plaće prije oporezivanja i doprinosa, a ne iznos koji radnici stvarno dobiju 'na ruke'. Kako bismo olakšali usporedbu i razumijevanje, te smo podatke podijelili s 12 i tako dobili približan mjesečni iznos.

Drugo, Eurostat koristi termin 'prilagođena plaća' koja se temelji na ekvivalentu punog radnog vremena. Kako bi izbjegli statističke pogreške zbog različitog udjela rada na nepuno radno vrijeme u državama članicama, statističari su plaće onih koji rade skraćeno preračunali kao da rade punu satnicu. Time je dobiven realniji prikaz cijene rada i standarda koji se može uspoređivati od Dublina do Atene.

Kada se promatra šira slika, prosječna godišnja plaća zaposlenika u Europskoj uniji iznosi 39.808 eura. Ako taj iznos podijelimo na dvanaest mjeseci kako bismo dobili okvirnu mjesečnu sliku, dolazimo do prosjeka od približno 3.317 eura. Nažalost, hrvatska stvarnost znatno je skromnija. Prema podacima za 2024. godinu, prosječna godišnja zarada u Hrvatskoj iznosi 23.446 eura, što mjesečno iznosi otprilike 1.953 eura.

Ovi podaci otkrivaju poražavajuću statistiku o jazu između hrvatskog i europskog standarda. Građani Hrvatske na godišnjoj razini zarađuju čak 16.362 eura manje od prosječnog europskog radnika. Kada tu razliku prevedemo na mjesečnu razinu, svaki mjesec u našim novčanicima nedostaje oko 1.363,5 eura kako bismo dosegli europski prosjek.

Posebno je zanimljiva, ali i bolna usporedba s našim najbližim susjedima i zemljama u koje Hrvati tradicionalno emigriraju. Slovenija, s kojom se često volimo uspoređivati, značajno je odmaknula. Slovenski radnici godišnje uprihode 35.133 eura, što mjesečno iznosi oko 2.927 eura. To znači da slovenski radnik mjesečno zarađuje gotovo tisuću eura više od hrvatskog kolege, iako dijelimo sličnu povijest i zemljopisni položaj.

Kada pogled usmjerimo prema sjeveru, razlike postaju još drastičnije. Austrija, česta destinacija naših radnika, bilježi godišnji prosjek od 58.600 eura, odnosno oko 4.883 eura mjesečno. Njemačka, gospodarski motor Europe, ne zaostaje puno s godišnjim prosjekom od 53.791 eura, što mjesečno iznosi oko 4.482 eura. Ovi iznosi su više nego dvostruko veći od onoga što se nudi na hrvatskom tržištu rada.

Na samom vrhu ljestvice, kao nedostižan san, stoji Luksemburg. S godišnjom zaradom od nevjerojatnih 82.969 eura, odnosno mjesečnim prosjekom od oko 6.914 eura, radnici u toj maloj kneževini zarađuju oko 3,5 puta više od Hrvata. Razlika između najbogatijeg Luksemburga i najsiromašnije Bugarske iznosi čak 5,4 puta, što ukazuje na goleme disparitete unutar samog jedinstvenog tržišta.

Hrvatska se, nažalost, nalazi u donjem domu europske ljestvice plaća. Iako nismo na samom dnu, društvo nam prave zemlje s najnižim primanjima u Uniji. Iza nas se nalaze Latvija s 22.262 eura te Poljska s 21.246 eura godišnje. Još niže na ljestvici su Rumunjska, Slovačka i Mađarska, dok začelje drže Grčka s manje od 18.000 eura i Bugarska sa svega 15.387 eura godišnje.

Ove razlike možemo pripisati strukturi gospodarstva i produktivnosti. Primjerice zemlje s većim udjelom sektora visoke dodane vrijednosti, poput financija, IT-a i napredne proizvodnje, mogu održavati više plaće. S druge strane, zemlje u kojima dominiraju poljoprivreda, turizam ili osnovne uslužne djelatnosti, što je čest slučaj u južnoj i istočnoj Europi, bilježe niža primanja. Također, ne treba zanemariti ni utjecaj sindikata i kolektivnog pregovaranja, koji su u zapadnim zemljama tradicionalno snažniji.

Iako nominalne brojke djeluju obeshrabrujuće, jaz donekle smanjuje kada se u obzir uzme standard kupovne moći, odnosno troškovi života koji su u Hrvatskoj ipak niži nego u Luksemburgu ili Danskoj. No, čak i uz tu prilagodbu, činjenica da prosječna hrvatska plaća toliko kaska za onom slovenskom ili prosjekom EU, ostaje jasan signal da je pred domaćim gospodarstvom još dug put konvergencije s razvijenim Zapadom.