Hrvatski zavod za zapošljavanje objavio je preporuke za upise u srednje škole i na fakultete, temeljene na tome kojih zanimanja u Hrvatskoj nedostaje, a kojih ima previše.

Dio učenika danas se školuje za struke u kojima već postoji višak kandidata, dok poslodavci istodobno teško nalaze ljude za poslove koji su im stvarno potrebni. Broj deficitarnih zanimanja, konstantno raste, piše Dnevnik Nove TV.

Gdje je manjak i zašto se taj problem širi?

Prema preporukama, među zanimanjima koja se sve teže popunjavaju posebno se ističu građevinske struke i ugostiteljstvo, a u širem popisu deficitarnih navode se i mesari te niz strukovnih zanimanja poput zidara, krovopokrivača, stolara i bravara, kao i pekara i slastičara. Spominje se i potreba za većim brojem liječnika, medicinskih sestara i tehničara, logopeda, inženjera strojarstva te stručnjaka iz STEM područja. Važno je razumjeti pojam deficitarno zanimanje vrlo jednostavno, to je posao za koji ima više otvorenih potreba nego mladih ljudi koji ga žele ili mogu raditi.

Gdje je višak i što to znači za one koji se upisuju?

S druge strane, HZZ za Dnevnik Nove TV upozorava da na tržištu trenutačno ima previše kadrova u nekim popularnim smjerovima, primjerice među poslovnim ekonomistima, marketinškim stručnjacima, sociolozima i dizajnerima. To ne znači da je posao nemoguće naći, ali znači da će konkurencija biti veća, a put do prvog zaposlenja često dulji, pogotovo bez iskustva. Postoji i regionalna razlika kod zanimanja poput frizera i kozmetičara, negdje ih je više nego što treba, a drugdje nedostaju, što u praksi znači da isti posao može imati potpuno drukčije izglede ovisno o gradu i potražnji.

Preporuke nisu zabrana, ali su jasan signal

HZZ naglašava da su ovo preporuke, a ne pravilo, jer upisne kvote ovise i o kapacitetima škola, opremi i mogućnosti organizacije nastave. Ipak, poruka je prilično jasna, tko bira obrazovni smjer, vrijedi gledati ne samo što je zanimljivo nego i gdje su realne šanse za posao, te u kojem dijelu zemlje.

Problem se neće riješiti sam od sebe, jer se jaz između potreba poslodavaca i onoga što obrazovni sustav proizvodi očito povećava, a to na kraju plaćaju i tvrtke koje ne mogu raditi punim kapacitetom i mladi koji ulaze u tržište s viškom konkurencije.