Službeni statistički podaci često skrivaju pravu sliku onoga što se svakodnevno događa u našem društvu.

Najnovije priopćenje Državnog zavoda za statistiku o aktivnom stanovništvu donosi naizgled vrlo pozitivne vijesti za hrvatsko gospodarstvo tijekom 2025. godine. Međutim, kada se dublje prouče objavljene brojke, otkriva se neobičan paradoks koji jasno pokazuje koliko su građani zapravo udaljeni od državnih institucija koje bi im trebale pomagati pri zapošljavanju. Da bismo lakše razumjeli situaciju, važno je znati da statistika dijeli građane na one koji rade i one koji aktivno traže posao, dok u treću skupinu neaktivnog stanovništva spadaju svi ostali koji iz različitih razloga ne sudjeluju na tržištu rada.

Zaposlenost raste

Gledajući osnovne brojke, situacija se čini iznimno povoljnom i ulijeva optimizam. Prema anketi provedenoj tijekom 2025. godine, u Republici Hrvatskoj evidentirano je 1.702.000 zaposlenih osoba. Usporedimo li to s prethodnom godinom, vidimo jasan porast za 19.000 radnika, što predstavlja rast od 1,1 posto.

S druge strane spektra, broj nezaposlenih pao je na 87.000 osoba, što je smanjenje za 2.000 ljudi ili 2,7 posto u odnosu na 2024. godinu. Stopa zaposlenosti za osobe u najboljim godinama za rad, točnije u dobi od 15 do 64 godine, popela se na 68,8 posto, čime je ostvaren rast od 0,5 postotnih bodova. Istovremeno je stopa nezaposlenosti za istu dobnu skupinu pala na samo 4,9 posto, što je poboljšanje za dodatna 0,2 postotna boda. Ovi rezultati dobiveni su strogom metodologijom usklađenom sa Statističkim uredom Europske unije, što znači da su naši podaci u potpunosti objektivni i usporedivi s podacima svih ostalih država članica.

Gdje su nestali nezaposleni?

Najzanimljiviji dio ovog izvještaja leži u direktnoj usporedbi onoga što ljudi anonimno priznaju u anketi i onoga što piše u hladnim državnim registrima. Tu dolazimo do pravog apsurda našeg birokratskog sustava.

Anketa pronalazi 87.000 stvarno nezaposlenih ljudi u državi. Ipak, službena evidencija Hrvatskog zavoda za zapošljavanje bilježi samo 81.000 prijavljenih osoba. Još je više iznenađujuća činjenica da čak 33,1 posto građana koji su stvarno nezaposleni uopće ne želi imati posla sa službom za zapošljavanje te se tamo nisu ni pokušali prijaviti.

Oni posao traže nekim svojim privatnim kanalima, potpuno ignorirajući posredničku ulogu države. S druge strane priče imamo 23.000 ljudi koji su uredno prijavljeni na zavodu za zapošljavanje, ali zapravo uopće ne zadovoljavaju stroge međunarodne kriterije nezaposlenosti. To znači da te osobe, koje čine ogromnih 28,6 posto svih registriranih nezaposlenih građana, u stvarnosti uopće ne traže posao niti su raspoložive za rad u kratkom roku. Prema jasnom pojašnjenju statističkih stručnjaka, radi se o osobama koje su evidentirane primarno kako bi preko tog formalnog statusa ostvarile određena socijalna ili materijalna prava, čime se stvara potpuno lažna slika o ponudi radne snage u službenim evidencijama.

Masovni bijeg građana od službenih evidencija postaje potpuno logičan kada pogledamo stvarna iskustva ljudi koji pokušavaju pronaći posao preko državnih institucija. Jedan od najočitijih primjera lošeg sustava je priča mladog nezaposlenog Zagrepčanina koji je na vlastitoj koži osjetio potpunu beskorisnost i krutost pravila burze rada. Savjetnica ga pod prijetnjom brisanja iz evidencije prisiljava da se prijavljuje na oglase za posao koji nemaju apsolutno nikakve veze s njegovom strukom. Nedavno je dobio obvezu javiti se na oglas tvrtke iz Pule i Zagreba koja traži servisera audio opreme i scenske rasvjete. U tom oglasu poslodavac izričito traži minimalno dvije godine radnog iskustva u servisiranju elektroničke opreme, vozačku dozvolu B kategorije te spremnost na terenski rad, što su sve uvjeti koje ovaj inženjer uopće ne ispunjava. Iako je savjetnici jasno objasnio da nema tražene kvalifikacije i da to uopće nije njegova branša, dobio je hladan birokratski odgovor da se javiti mora, čime se u konačnici samo uzaludno troši i njegovo vrijeme i dragocjeno vrijeme poslodavca koji će morati čitati potpuno promašenu prijavu.

Tko se uopće smatra radnikom?

Kako bismo u potpunosti razumjeli ove javno dostupne informacije i razliku u podacima, potrebno je objasniti kako institucije uopće broje radnike. Administrativni izvori primjenjuju isključivo formalnu definiciju zaposlenosti, što znači da priznaju samo osobe koje imaju službeno zasnovan radni odnos s poslodavcem na određeno ili neodređeno vrijeme.

S druge strane, Anketa o radnoj snazi prati stvaran život te kao zaposlene iskazuje sve osobe koje su u promatranom tjednu barem jedan jedini sat obavljale bilo kakav posao za novac ili plaćanje u naturi. U tu široku kategoriju ulaze i neplaćeni pomažući članovi obitelji koji rade u obiteljskom poslu, pa čak i poljoprivrednici koji proizvode dobra primarno namijenjena prodaji na tržištu. Takav sveobuhvatan pristup objašnjava zašto ankete uvijek pokazuju mnogo dinamičniju sliku od krutih administrativnih registara koji kaskaju za stvarnim stanjem na terenu.

Tko čini hrvatsku radnu snagu?

Kada detaljnije pogledamo tko su ljudi koji svojim radom svakodnevno nose domaće gospodarstvo, primjećujemo jasne i očekivane razlike među spolovima te razinama obrazovanja. Među radno sposobnim muškarcima stopa zaposlenosti iznosi visokih 55,9 posto, dok je kod žena ta stopa osjetno niža i iznosi 47,2 posto. Obrazovna struktura otkriva da uvjerljivo najviše zaposlenih građana, njih čak 56,8 posto, ima završene strukovne škole, što u domaćem obrazovnom sustavu uključuje nižu i srednju stručnu spremu. Nakon njih slijede visokoobrazovani građani sa završenim stručnim i sveučilišnim studijima, magisterijima i doktoratima, koji zajedno čine respektabilnih 34,8 posto ukupnog broja zaposlenih.

Hrvatsko gospodarstvo se i dalje uvelike oslanja na nekoliko tradicionalnih i ključnih sektora. Prerađivačka industrija i dalje je najveći poslodavac te prednjači zapošljavajući 263.000 ljudi. Odmah iza nje nalazi se široki sektor trgovine na veliko i malo, u kojem svoj kruh zarađuje 238.000 radnika. Građevinarstvo snažno apsorbira radnu snagu sa 122.000 zaposlenih osoba, dok iznimno važne djelatnosti pružanja smještaja te pripreme i usluživanja hrane zapošljavaju 110.000 građana.

Hrvatsko tržište rada napreduje u pravom smjeru, ali istovremeno nosi ogroman teret dubokih strukturnih i institucionalnih nelogičnosti.

Država se s pravom može pohvaliti kontinuiranim rastom zaposlenosti te stabilnim smanjenjem ukupnog broja nezaposlenih građana, što je nesumnjiv makroekonomski uspjeh. Međutim, spoznaja da više od trećine stvarno nezaposlenih ljudi svjesno bojkotira službene državne institucije za zapošljavanje, dok istovremeno gotovo 30 posto onih koji su tamo prijavljeni zapravo uopće ne traže radno mjesto, predstavlja izrazito snažno upozorenje svim kreatorima javnih politika.

Ovaj društveni fenomen nedvojbeno sugerira da je povjerenje građana u institucije ozbiljno narušeno i da se složeni birokratski aparat masovno koristi za ostvarivanje pukih socijalnih beneficija, umjesto za svoju primarnu svrhu kvalitetnog i brzog povezivanja motiviranih radnika s poslodavcima. Temeljita revizija i prilagodba tog zastarjelog sustava nameće se kao apsolutno nužan korak za transparentniju i zdraviju gospodarsku budućnost Hrvatske.