Hrvatska i Slovenija se ističu u Europskoj uniji, pola sata odmora zakonski se uračunava u radno vrijeme, rijetka praksa koju ne propisuje EU.

Dok radnici diljem Europe, nakon šest sati rada, imaju zakonsko pravo na stanku za odmor, hrvatski zaposlenici uživaju u povlastici koja ih izdvaja, plaćena polusatna pauza za ručak ubraja se u punih osam radnih sati. Iako ova pogodnost naizgled zvuči kao mala sitnica, Hrvatsku, uz Sloveniju, čini jednom od rijetkih članica Europske unije gdje se stanka obračunava kao sastavni dio redovnog radnog vremena na temelju samog Zakona o radu.

Ključ razumijevanja ove razlike leži u Direktivi Europske unije o radnom vremenu. Ta direktiva zahtijeva da radnici imaju pravo na pauzu nakon šest sati rada, ali ne nalaže državama članicama da tu stanku plate niti da je uključe u zakonsko radno vrijeme.

Upravo taj prostor Unija prepušta nacionalnim zakonima i kolektivnim ugovorima, što je rezultiralo širokim rasponom praksi širom Europe gdje se plaćanje pauze uglavnom izbjegava.

Ovaj specifičan tretman stanke redovito otvara rasprave u javnosti, posebice među poslodavcima, no istovremeno služi kao tihi pokazatelj manjeg efektivnog broja sati provedenih na radnom mjestu za dio radnika, u odnosu na europski prosjek.

Gdje nestaje 30 minuta? Hrvatski radni tjedan u europskom kontekstu

Prema Zakonu o radu, u Hrvatskoj radnici koji rade najmanje šest sati dnevno imaju pravo na 30-minutnu stanku koja se ubraja u radno vrijeme. To efektivno znači da zaposlenici, posebno oni u državnim i javnim službama čiji ugovori ne definiraju drukčije, na tjednoj razini provedu na poslu oko dva i pol sata kraće od kolega u većini drugih država Europske unije, gdje pauza od 30 minuta zahtijeva dolazak na posao pola sata ranije ili odlazak pola sata kasnije.

Usporedba s ostalim europskim zemljama jasno pokazuje koliko je hrvatski model rijedak unutar EU. U većini država članica Europske unije, radna zakonodavstva propisuju pravo na stanku, ali izričito naglašavaju da se ona ne ubraja u radno vrijeme i da nije plaćena, osim ako to nije drukčije uređeno kolektivnim ugovorom ili posebnim dogovorom između radnika i poslodavca. Na primjer, u Njemačkoj radnik na punom radnom vremenu provede na poslu osam i pol sati, od čega radi osam, dok se polusatna pauza ne uračunava u radno vrijeme. Slično je i u Velikoj Britaniji i Rumunjskoj, gdje se pauza zakonski ne mora platiti.

Model u kojemu je pauza zakonska obveza poslodavca i dio radnog vremena, Hrvatska i Slovenija dijele sa zemljama koje imaju slično pravno naslijeđe. Iako pravni izvori u Srbiji i Crnoj Gori također nalažu stanku, tumačenja i primjena u praksi variraju, zbog čega je potrebna detaljna provjera kako bi se utvrdilo je li pauza uvijek i u svakom sektoru uračunata i plaćena, posebno izvan snažnih kolektivnih ugovora.

Danski model i mediteranski ritam: Iznimke na ugovornoj razini

U ostalim europskim zemljama pauze uglavnom nisu plaćene i ne uračunavaju se u radno vrijeme, što je standardna praksa sukladna EU direktivama. Međutim, postoje iznimke koje ovise o nacionalnim zakonima ili kolektivnim ugovorima.

Primjerice, u Danskoj i Švedskoj snažni kolektivni ugovori često omogućuju plaćenu pauzu i skraćeno radno vrijeme, iako to nije zakonska obveza EU. Također postoje zemlje poput Lihtenštajna gdje su uvjeti rada naročito povoljni, s pauzama koje mogu trajati i do sat i pol, ali općenito to su iznimke u okviru pravnih i kolektivnih aranžmana na nacionalnoj razini.

Slično tome, u neki sektorima i regijama Španjolske i Grčke i dalje postoji praksa tzv. 'Jornada partida', vrlo duge pauze za ručak (ponekad i do nekoliko sati). No, to nije opći standard u modernim uredskim poslovima i često ovisi o sektoru i kolektivnim ugovorima. S druge strane, u Francuskoj se ručak tradicionalno održava između otprilike 12:00 i 14:00 i često traje dulje nego u mnogim drugim državama.

Dakle, Hrvatska i Slovenija su među rijetkim državama gdje je pola sata pauze zakonski uračunato u radno vrijeme, dok u većini EU zemalja to ovisi o dodatnim ugovorima i praksama, a ne samoj EU regulativi.

Dok god je odredba o plaćenoj stanci u evidencijskom smislu, uračunata u radno vrijeme i uključena u plaću, te na snazi u hrvatskom Zakonu o radu, radnici u Hrvatskoj, posebice u javnom sektoru i oni bez snažnih kolektivnih ugovora, uživat će u jedinstvenom tretmanu koji ih stavlja u povlašten položaj u odnosu na većinu kolega diljem Europske unije.