Hrvatski turizam ulazi u još jednu intenzivnu sezonu s procjenama koje ukazuju na potrebu za dodatnih 5.000 sezonskih radnika u odnosu na proteklu godinu.

Prema podacima interne ankete Hrvatske udruge poslodavaca, čak 60 % turističkih kompanija planira povećanje broja zaposlenih, dok ostatak očekuje zadržavanje prošlogodišnjih brojki.

Kako piše Novi list, ovaj trend potvrđuje kronični nedostatak domaćeg kadra, što poslodavce prisiljava na daljnje oslanjanje na uvoz radne snage. Uz zadržavanje tradicionalnih radnika iz regije, primjetan je snažan zaokret prema tržištu Filipina, dok broj dozvola za radnike iz Indije i Nepala bilježi određeni pad uslijed strožih zakonskih regulativa i uvođenja reda u posredničke agencije.

Struktura zapošljavanja u uslužnim djelatnostima prolazi kroz značajnu transformaciju jer je turizam ponovno izbio na prvo mjesto po broju izdanih radnih dozvola, pretekavši građevinski sektor. Iako je država pooštrila uvjete za dobivanje dokumenata za radnike iz trećih zemalja, hotelijeri uspijevaju zadovoljiti potrebe kombinacijom produljenja postojećih dozvola i većim fokusom na stalne sezonce.

Natali Komen Bujas iz Hrvatske udruge poslodavaca ističe kako su primanja u vodećim turističkim tvrtkama u posljednje dvije godine porasla za 25 %. Ipak, unatoč rastu plaća i osiguranom smještaju, domaći bazen radne snage i dalje ostaje nedovoljan za apetite rastuće industrije koja se bori s izraženom sezonalnošću i nedostatkom kvalificiranih kuhara i konobara.

Dok poslodavci rješenje vide u poreznom rasterećenju rada i uvođenju 13. plaće, sindikalni predstavnici upozoravaju na opasnu razinu demotivacije preostalih domaćih stručnjaka. Predsjednik Sindikata turizma i usluga Hrvatske, Eduard Andrić, naglašava kako se razlika između minimalne plaće i primanja visokokvalificiranih radnika opasno smanjila, što stvara nezadovoljstvo među onima koji nose kvalitetu usluge. Postoji opravdan strah da će se bez konkretnijeg financijskog vrednovanja stručnosti udio domaćeg kadra nastaviti smanjivati. Trenutna situacija pokazuje da strani radnik u konačnici često košta poslodavca više nego domaći, ali je ta investicija postala nužnost kako bi se osigurao kontinuitet poslovanja tijekom ljetnih mjeseci.

Konkurencija koja ne spava: Zašto Alpe i dalje pobjeđuju Jadran

Hrvatska se u borbi za radnike ne natječe samo unutar svojih granica, već se nalazi u izravnom klinču s njemačkim i austrijskim tržištem koje nudi uvjete s kojima se domaći hotelijeri teško nose. Dok se na Jadranu pregovara o osnovicama, sobarica u Austriji može računati na fiksnu mjesečnu plaću od 2.300 eura uz besplatan smještaj i hranu.

Ključna prednost sjevernih susjeda nije samo u nominalnom iznosu na računu, već u strogo uređenom sustavu koji radniku jamči 13. i 14. plaću kao standard, a ne kao izvanrednu povlasticu. Takva financijska sigurnost i predvidljivost čine Austriju primarnim izborom za najiskusniji hrvatski kadar koji radije bira stabilnost alpskih hotela nego neizvjesnost jadranske sezone.

Osim same plaće, rad u Njemačkoj i Austriji nosi sa sobom i percepciju profesionalnog dostojanstva koju hrvatski sustav tek treba u potpunosti izgraditi. U tim zemljama sezonski rad nije samo privremeno rješenje za nezaposlenost, već se tretira kao ozbiljna karijerna stepenica s jasnim mogućnostima napredovanja.

Hrvatska se i dalje previše oslanja na prirodne ljepote i blizinu doma kao motivacijske faktore, zaboravljajući da moderni sezonski radnik traži jasan omjer uloženog truda i kupovne moći. Sve dok su troškovi života na obali gotovo izjednačeni s onima u Münchenu ili Salzburgu, a neto primanja značajno niža, odljev najkvalitetnijih ljudi prema sjeveru ostat će nepremostiva prepreka za domaći turistički rast.

Budućnost usluge ovisi o ljudskom faktoru

Hrvatski turizam stoji na raskrižju gdje puko popunjavanje broja izvršitelja više nije dovoljno za održavanje imidža vrhunske destinacije. Iako uvoz radne snage s udaljenih tržišta nudi kratkoročni spas, dugoročna održivost leži isključivo u revitalizaciji domaćeg radnika kroz pravednije platne razrede i porezne olakšice koje će osjetiti i zaposlenik i poslodavac. Kvaliteta usluge koja je desetljećima bila zaštitni znak Jadrana ne može se u potpunosti replicirati bez autentičnog domaćeg gostoprimstva, a njega će biti sve manje ako se hitno ne pronađe balans između profita i dostojanstvene cijene rada.