Stanovanje u Hrvatskoj postaje sve nedostupnije mladima, zbog rasta cijena nekretnina, niskih plaća i nepostojanja sustavne stambene politike, što ih primorava da dulje ostaju u roditeljskim domovima.

Stručnjaci upozoravaju da ovakva situacija ima ozbiljne psihološke posljedice, potiče iseljavanje i produbljuje društvene nejednakosti.

Cijene stanova i dalje rastu, dok plaće ostaju na niskim razinama, piše index.hr. Prema podacima Ekonomskog instituta, prosječna cijena četvornog metra stana u Splitu doseže 3462 eura, u Omišu 2750 eura, u Solinu 2464 eura, a u Trogiru 2359 eura. Takvi iznosi mladima onemogućuju stjecanje početnog kapitala ili dobivanje kredita, što dovodi do odgađanja osamostaljivanja, odlaska u inozemstvo ili ostanka u roditeljskom domu i nakon tridesete godine.

Psiholozi ističu da stambena nesigurnost uzrokuje emocionalne probleme, uključujući osjećaj nemoći, srama i gubitka kontrole nad životom. Studenti i mladi koji su iskusili samostalni život, poput Lare Zubanović iz Splita, potvrđuju da je privatni prostor ključan za osjećaj slobode, odgovornosti i samopouzdanja. Povratak u roditeljski dom često donosi frustraciju i smanjenje privatnosti, što može utjecati na emocionalnu zrelost i razvoj identiteta.

Mentalno zdravlje mladih dodatno je ugroženo jer roditelji ponekad preuzimaju odgovornost koju bi mladi trebali sami rješavati. Prema riječima umirovljene psihologinje Mirjane Nazor, takva dinamika vodi do smanjenog samopouzdanja, osjećaja nesposobnosti, anksioznosti i depresivnosti, osobito kada mladi vide uspjehe svojih vršnjaka na društvenim mrežama.

Stanovanje se sve više promatra kao sredstvo zarade, a ne osnovna ljudska potreba, ističe profesor Jere Kuzmanić s Universitat Politècnica de Catalunya. U Hrvatskoj mnogi kućanstva prihode ostvaruju kroz najam ili turizam, što dovodi do drastičnog rasta cijena i istiskivanja mladih s tržišta. Kreditna nesposobnost i manjak socijalnih stanova dodatno ograničavaju mogućnosti mladih da se osamostale.

Posljedica je da mladi donose životne odluke ne temeljem želje za boljim životom, nego prema jedinoj dostupnoj opciji, često se vraćajući roditeljima, odustajući od studija ili odlazeći u inozemstvo. Kako Kuzmanić ističe, u Splitu je raširen osjećaj nemoći sa sloganom "živ roditelj, mrtav kapital", što opisuje realnost mnogih mladih koji pristaju na loše poslove samo da bi ostvarili minimalnu samostalnost.