Foto: Instagram preslika zaslona / @brook.lifeater

Hrvatska se posljednjih godina transformirala iz zemlje iseljenika u državu koja sve više ovisi o stranoj radnoj snazi.

Dok se na ulicama naših gradova sve češće susrećemo s licima iz dalekog Nepala, Indije ili Filipina, rijetko imamo priliku dobiti izravan uvid u njihovu financijsku konstrukciju preživljavanja.

Nedavno objavljeni podaci jednog filipinskog radnika koji je svoju riječku svakodnevicu dokumentirao na društvenim mrežama, točnije na svojem Instagram profilu @brook.lifeater, bacili su novo svjetlo na ekonomske aspekte integracije stranih državljana u naš sustav. Njegova računica pokazuje da je život u gradu koji teče itekako precizno izbalansiran između nužnih troškova i težnje za uštedom.

Skroman smještaj kao najveća stavka proračuna

Najznačajniji trošak u proračunu ovog radnika odlazi na stanovanje, za što mjesečno izdvaja oko 300 eura. S obzirom na trenutačno stanje na tržištu nekretnina u Rijeci, gdje cijene najma neprestano rastu, ovaj iznos sugerira vrlo skroman smještaj. Iako u videu ne spominje sustanare, u stručnim se krugovima ovakva cijena često veže uz manje garsonijere na periferiji ili sobe u privatnim kućama. Za prosječnog građanina Rijeke, ovakva je brojka podsjetnik na to koliko je teško pronaći adekvatan krov nad glavom bez izdvajanja polovice prosječnog dohotka.

Prehrana i osnovne potrepštine na granici izdržljivosti

Kada je riječ o hrani, filipinski radnik navodi da na namirnice troši između 150 i 200 eura mjesečno. Laički objašnjeno, to znači da on dnevno raspolaže s otprilike 5 do 7 eura za sve obroke. U vremenu kada cijene osnovnih namirnica u trgovinama često premašuju europske prosjeke, ovakva potrošačka košarica zahtijeva iznimnu štedljivost. To vjerojatno podrazumijeva isključivo pripremu obroka kod kuće i izbjegavanje bilo kakvih luksuza ili gotovih jela. Ovakva razina discipline ključna je za strane radnike čiji je krajnji cilj slanje dijela zarade obiteljima u domovini.

Cijena povezanosti i mobilnosti unutar grada

Osim osnovnih životnih potreba, radnik u videu navodi i fiksne troškove komunikacije i transporta. Internet ga mjesečno stoji oko 30 eura, što je standardna cijena za hrvatske telekomunikacijske operatere, ali i neophodan trošak za održavanje kontakta s bližnjima na drugom kraju svijeta. Javni prijevoz, koji je u Rijeci specifičan zbog konfiguracije terena, stoji ga dodatnih 48 eura mjesečno. To odgovara cijeni radničke mjesečne karte, što potvrđuje da se radnici u potpunosti oslanjaju na gradsku infrastrukturu kako bi održali niske troškove života.

Podijeljene reakcije javnosti i pitanje ekonomskog utjecaja

Objava je izazvala više komentara koji zrcale različite poglede hrvatskog društva na ovaj fenomen.

Dok jedna korisnica hvali vizualnu prezentaciju Rijeke u njegovim videozapisima, drugi korisnik u svojem komentaru navodi kako masovna imigracija radnika sprječava rast plaća za domaće stanovništvo jer tvrtke radije zapošljavaju strance za 800 eura nego da podignu primanja domaćim radnicima.

Pojavljuju se i pitanja o integraciji, poput onog koje je postavila jedna korisnica Instagrama koju zanima mora li radnik učiti hrvatski jezik i postoje li organizirani programi za učenje osnova jezika, poznatih kao razine A1 ili A2. To su početni stupnjevi učenja koji su ključni za osnovnu komunikaciju na radnom mjestu i u trgovini. S druge strane, korisnici poput 2025godina otvoreno propituju isplativost ostanka u Hrvatskoj, navodeći da su plaće niske, a troškovi previsoki.

Podaci koje je iznio filipinski radnik pokazuju da ukupni fiksni troškovi života u Rijeci za jednu štedljivu osobu u skromnom smještaju iznose oko 600 eura. To ostavlja vrlo malo prostora za štednju ili društveni život, ako se uzme u obzir da su početne plaće u uslužnim djelatnostima često u rangu hrvatskog minimalca, koji za radnika koji živi u Rijeci i bez posebnih olakšica odnosno osobnih odbitaka iznosi oko 800 eura neto.

Opće je poznata činjenica da je Hrvatska postala dio globalnog tržišta rada, ali ovakvi primjeri pokazuju da njezina konkurentnost počiva na vrlo tankoj liniji između održivosti i siromaštva.

Zaključno, dok strani radnici poput ovog Filipinca unose novu energiju i rješavaju problem nedostatka radne snage u Rijeci, njihova svakodnevica svjedoči o strogoj ekonomskoj računici. Rijeka se pokazuje kao grad koji nudi sigurnost i rad, ali istovremeno zahtijeva odricanje koje je prosječnom lokalnom stanovniku teško zamisliti. Pitanje koje ostaje u zraku nije samo koliko ti radnici koštaju sustav, već koliko ih sustav zapravo treba da bi uopće funkcionirao u sadašnjem obliku.