Dok svakodnevno susrećemo dostavljače na biciklima ili radnike na skelama, rijetko se zapitamo što se zapravo krije iza njihovih pogleda.

Najnovije istraživanje Instituta za istraživanje migracija pod vodstvom dr. sc. Ivana Balabanića, provedeno na uzorku od 429 radnika iz Azije i Afrike u Zagrebu i okolici, donosi nam dosad najdetaljniji uvid u njihovu svakodnevicu.

Rezultati ruše mnoge predrasude, ali i otkrivaju populaciju koja živi u svojevrsnom socijalnom balonu, izolirana od društva u kojem privređuje.

Financijski teret i nada u bolju budućnost

Priča o stranim radnicima u Hrvatskoj prije svega je priča o financijskoj žrtvi. Da bi uopće stigli na naše tržište rada, ovi ljudi prolaze kroz financijski iscrpljujuće procese. Istraživanje otkriva da je više od 12 % ispitanika za dolazak u Hrvatsku moralo platiti više od 5.000 eura, dok je najveći dio njih izdvojio između 1.000 i 3.000 eura za vize i agencijske naknade. Taj početni dug snažan je motivator za rad, što potvrđuje i podatak da više od 81 % radnika redovito šalje novac svojim obiteljima.

Kvaliteta života u Hrvatskoj za veliku se većinu poboljšala dolaskom u našu zemlju. Barem se tako može iščitati iz izvještaja, prema podatku da gotovo 78 % ispitanika smatra kako im je životni standard barem blago, ako ne i znatno bolji nego u domovini iz koje su došli. Ipak, ti su ljudi ovdje ponajprije kako bi osigurali egzistenciju onima koje su ostavili tisućama kilometara daleko.

Gdje zapravo rade i kako se osjećaju?

Iako vlada percepcija da su strani radnici isključivo na gradilištima, struktura sektora rada je raznolika. Najveći udio, njih 28 %, radi u sektoru prijevoza, što uključuje dostavu hrane, poštu i taksi usluge. Slijedi ugostiteljstvo s 18,4 %, dok je građevinarstvo na trećem mjestu sa 17,5 % udjela.

Što se tiče sigurnosti, ona je među bolje ocijenjenim dimenzijama života. Gotovo polovica ispitanika, njih 47,6 %, svoju osobnu sigurnost ocjenjuje visokim ocjenama od 7 do 10. To sugerira da Hrvatsku percipiraju kao relativno sigurno okruženje, što je jedan od ključnih faktora njihova ostanka.

Nevidljivi zidovi i samoća

No, s druge strane medalje nalazi se poražavajuća socijalna slika. Iako dijele naš životni prostor, strani radnici i domaće stanovništvo žive u paralelnim svjetovima. Najzvučniji podatak istraživanja jest onaj o socijalnoj izolaciji, gotovo 40 % stranih radnika izjavilo je da nema niti jednog bliskog prijatelja iz Hrvatske. Njihov društveni život odvija se gotovo isključivo unutar njihovih zajednica.

Taj osjećaj nepripadnosti dodatno pojačava percepcija odnosa domaćina prema njima. Zabrinjava podatak da više od 31 % radnika smatra kako Hrvati uglavnom ne poštuju njihovu kulturu, religiju i tradiciju. Kako autori izvještaja ističu, 'Relativno visoka razina osjećaja diskriminiranosti sugerira potrebu za razvojem i provedbom politika usmjerenih na suzbijanje diskriminacije i promicanje tolerancije'.

Diskriminacija kao svakodnevica

Možda najozbiljnije upozorenje koje proizlazi iz rada dr. sc. Ivana Balabanića i suradnika tiče se diskriminacije. Ona nije rijetkost, već česta pojava. Gotovo 70 % ispitanika izjavilo je da su se povremeno osjećali diskriminiranima, dok je više od 10 % njih taj pritisak osjećalo stalno.

Tek je manji dio, njih oko 16 %, izjavio da nikada nisu doživjeli takvo neugodno iskustvo. Ovi podaci sugeriraju da je hrvatsko društvo, iako ovisno o njihovoj radnoj snazi, još uvijek zatvoreno za istinsko prihvaćanje ovih ljudi kao ravnopravnih članova zajednice.

Privremena stanica ili novi dom?

Namjeravaju li se ovi radnici trajno nastaniti u Hrvatskoj? Podaci ukazuju na to da većina njih našu zemlju vidi kao privremenu stanicu.

Samo 14 % ispitanika izrazilo je želju da u Hrvatskoj ostane cijeli život. Najveća skupina, njih trećina, planira boravak od šest do deset godina. Zanimljivo je da četvrtina radnika planira dovesti svoje obitelji, što bi moglo stvoriti temelje za nove manjinske zajednice, no podjednak broj njih to ne planira učiniti.

Ipak, ohrabruje činjenica da gotovo 44 % radnika već uči hrvatski jezik, prepoznajući ga kao ključni alat za bolji život.

Susjedi koje ne poznajemo

Istraživanje koje je vodio Ivan Balabanić jasno nam crta profil 'novog hrvatskog radnika'. On je najčešće u kasnim dvadesetima i tridesetima, dolazi iz Nepala ili s Filipina, i radi u dostavi ili ugostiteljstvu kako bi prehranio obitelj. On cijeni sigurnost koju mu Hrvatska pruža i smatra da mu je život bolji nego prije, ali se osjeća duboko usamljenim.

Hrvatska se nalazi na prekretnici. Uvezli smo radnu snagu, ali nismo izgradili mostove prema ljudima. Frapantan podatak o nepostojanju prijateljstava s lokalnim stanovništvom i visoka stopa diskriminacije alarm su za cijelo društvo. Ako ne želimo stvarati getoizirane zajednice i produbljivati jaz, morat ćemo naučiti prihvatiti ove ljude ne samo kao brojke u ekonomskoj statistici, već kao susjede koje, za sada, još uvijek ne poznajemo.