Povodom Međunarodnog dana migranata, održanog 18. prosinca, Eurostat je objavio podatke koji otkrivaju duboke razlike u migracijskim politikama i profilima useljenika unutar Europske unije.

Dok su većini zapadnih članica Unije značajan dio dozvola otpada na obitelj, obrazovanje i druge razloge koji nisu povezani s radom, Hrvatska bilježi rekordno nizak udio dozvola za ove svrhe uz apsolutnu dominaciju tržišta rada.

Izvješće Eurostata za 2024. godinu razotkriva golem jaz između hrvatskog modela useljavanja i praksi država s kojima se tradicionalno uspoređujemo, poput Njemačke, Austrije i Slovenije. Dok te zemlje balansiraju gospodarske potrebe s društvenom integracijom kroz spajanje obitelji i obrazovanje, hrvatski sustav funkcionira gotovo isključivo kao mehanizam za brzi uvoz radne snage.

Statistički podaci pokazuju da je Hrvatska u cijeloj Europskoj uniji izdala najmanji postotak dozvola za obrazovne i obiteljske svrhe. S udjelom od samo oko 3 % dozvola za spajanje obitelji i manje od 0,5 % za obrazovanje, Hrvatska se nalazi na samom začelju Unije u ovim kategorijama.

Nasuprot tome stoji udio od preko 95 % dozvola izdanih isključivo radi zapošljavanja, što je brojka koja nema premca u ostatku Europe.

Razlike postaju drastične kada se Hrvatska usporedi s ključnim partnerima. Susjedna Slovenija također se oslanja na stranu radnu snagu, no kod njih radni odnos čini oko 57 % svih dozvola, dok ostatak otpada na spajanje obitelji i druge svrhe.

Razlike postaju još očitije u usporedbi s Austrijom i Njemačkom. U Njemačkoj je rad kao primarni razlog naveden u svega 14 % novih boravišnih dozvola, dok su spajanje obitelji i međunarodna zaštita dominantni faktori koji oblikuju tamošnje društvo. U Austrija pak radni odnos čini tek 12,67 % ukupnih dozvola.

Na suprotnom kraju ljestvice od Hrvatske nalazi se Belgija, koja je u 2024. godini izdala najmanji postotak dozvola radi posla, svega 10.52 %, stavljajući naglasak na studente i obiteljske veze.

Ovi podaci sugeriraju da Hrvatska trenutačno provodi vrlo specifičnu i usko usmjerenu migracijsku politiku. Dok se zapadne demokracije oslanjaju na modele koji kroz obrazovanje i obitelj potiču dugoročnu integraciju stranaca, hrvatska ekonomija u ovom trenutku djeluje kao usisavač koji traži isključivo izvršitelje posla. Takva orijentacija postavlja pitanje o dugoročnoj održivosti sustava koji u strancima vidi isključivo radnu snagu, dok su socijalni i obrazovni aspekti boravka stranih državljana u Hrvatskoj ostali na razini statističke pogreške.