Gotovo nigdje drugdje u svijetu, osim u baltičkim državama i ratom pogođenoj Ukrajini, broj stanovnika ne opada tako brzo i dramatično kao u državama jugoistočne Europe, što predstavlja iznimno ozbiljan izazov za budućnost cijele regije.

Ova demografska kriza nije samo puki statistički podatak, već stvarna prijetnja opstanku i održivosti društava, o čemu za Deutsche Welle piše profesor doktor Ulf Brunnbauer, povjesničar i znanstveni direktor Leibniz instituta za istraživanje istočne i jugoistočne Europe u Regensburgu.

Zvono za uzbunu i alarmantne prognoze

Sezona objava novih rezultata popisa stanovništva redovito izaziva oštre reakcije i apokaliptične prognoze u medijima diljem Balkana, a stručnjaci se slažu da je situacija doista dramatična. 'Ovo je zvono za uzbunu', izričito naglašava profesor Brunnbauer, s obzirom na to da se regija suočava s brzim nestajanjem ljudskog kapitala.

Regionalni mediji zauzimaju alarmantan ton, a naslovi oslikavaju sliku opće katastrofe. Tako se, na primjer, u Srbiji nedavno pisalo kako je 'Ove godine najmanje beba u novijoj povijesti Srbije!', navodeći da je sve manje novorođenčadi, a istovremeno se životni vijek skraćuje. Slično stanje je i u susjednim zemljama pa se u Hrvatskoj upozorava da će 'Cijela Hrvatska biti na leđima starih ljudi', dok se u Bugarskoj strahuje da bi kriza mogla prerasti u pravu demografsku katastrofu.

Statistički podaci potvrđuju ovaj diskurs, od 1990. godine, broj stanovnika u regiji smanjio se s otprilike šezdeset i dva milijuna na današnjih pedeset i tri milijuna ljudi. Bugarska je, primjerice, krajem komunističke vladavine imala gotovo devet milijuna stanovnika, dok ih danas ima manje od sedam milijuna. Glavni uzroci su dvojaki, dugogodišnji negativan prirodni priraštaj i, što je još važnije, snažno iseljavanje mladih ljudi.

Neučinkoviti poticaji i korupcija

Političke elite u državama jugoistočne Europe prepoznaju ovaj problem kao iznimno ozbiljan, a neki ga nazivaju čak i pitanjem opstanka. Hrvatski premijer, Andrej Plenković, demografsku krizu naziva 'pitanjem opstanka' za Hrvatsku, što je i dovelo do osnivanja posebnog ministarstva za demografiju i useljeništvo.

Međutim, glavno sredstvo kojima vlade pokušavaju odgovoriti na krizu su financijski poticaji za rađanje djece, koji su često popraćeni retorikom koja rađanje djeteta prikazuje kao patriotsku dužnost. Dosadašnja iskustva pokazuju da se takav naglašeni pronatalizam, koji je povijesno bio neuspješan još i u komunističkim državama prije pola stoljeća, pokazao uglavnom neučinkovitim. Novčani poticaji, naime, ne mogu zaustaviti duboke kulturne promjene niti ukloniti temeljne strukturne probleme koji tjeraju mlade ljude na iseljavanje. Istraživanja jasno pokazuju da, osim viših plaća na Zapadu, presudnu ulogu u odluci o odlasku imaju raširena korupcija, nepotizam i opći nedostatak perspektive u vlastitoj zemlji.

Rješenja: Promjena stava i iskorištavanje domaćih resursa

Iskustva izvan regije nude konkretan odgovor, dok sve zemlje jugoistočne Europe očekuju daljnji pad, za neke države Europske unije, unatoč niskoj stopi nataliteta, predviđa se rast zahvaljujući useljavanju. Ipak, u jugoistočnoj Europi, sudeći prema provedenim anketama, za prihvaćanje useljavanja nedostaje šira društvena podrška, posebno kada je riječ o doseljenicima koji su drugačijeg izgleda od domaćeg stanovništva.

No, useljavanje nije jedino rješenje, ističe profesor Brunnbauer. Zemlje jugoistočne Europe imaju i velik neiskorišten domaći potencijal radne snage zbog niskih stopa zaposlenosti. Umjesto usmjeravanja isključivo na financijske nagrade za rađanje djece, vlade bi se trebale usredotočiti na omogućavanje dužeg i zdravijeg života građana, kako bi ljudi dulje i kvalitetnije starjeli, a time i dulje radili. Nužna je, dakle, politika usmjerena na poboljšanje stvarnih životnih uvjeta, a ne samo na ispraznu retoriku i klijentelizam, jer bez promjene stava i konkretnih rješenja, začarani krug straha i iseljavanja neće biti moguće prekinuti.